PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pažnju su nam privukli Kotor i Boka. Iskoristili smo prve dane našeg boravka ovdje za više manjih izleta i razgledanje znamenitosti grada, pošto nas je loše vrijeme omelo i nijesmo mogli da krenemo u Crnu Goru. U te znamenitosti spadaju prije svega dva jaka izvora koji izviru iz brda tik ispred gradskih vrata Kotora – Fijumara (Fiumara –Rijeka) i Gurdić (Gordiccio), kojima sam posvetio određenu pažnju.
Fijumara je rijeka veoma slična čuvenoj Timavi kod Trsta i drugim rijekama Istre i Dalmacije. Kao i ove, i ona silovito i široko izvire iz stijene, a njena dužina od izvora do ušća u kotorski morski tjesnac iznosi nekoliko stotina duži. Gola stjenovita klisura iz koje izvire Fijumara, neobično je divlja i živopisna; ona je na puškomet udaljena od gradskih vrata. Ta stjenovita klisura je obično suva i voda izvire samo podzemno ispod stijena. Ali poslije dugih i obilatih kiša u nju se obično sručuju vode koje su se nagomilale na gornjem dijelu stijena. Izgled Fijumare se tada u tolikoj mjeri mijenja da se naprosto ne može prepoznati. Tada na čudesan način sa svih strana počinju da naviru podzemne vode, a osim toga voda izbija i naprosto šiklja iz bezbroj pukotina između stijena, gdje je do tada sve bilo suvo. Tek tada postaje jasno da su ova karstna brda, od Trsta sve do Kotora, pa i dalje, puna rupa kao kakav sunđer.
Imali smo prilike za našeg boravka u Kotoru da to doživimo kao kakav čudesni prirodni prizor. Nekoliko dana i noći padala je silna kiša, kakva se može doživjeti samo u južnim predjelima; ta kiša se ovdje u Dalmaciji zove „dažikiša”, jer dažd lije tako silno, da bi se u šali moglo govoriti i o kiši debeloj poput konopca ili užadi za sidra. Kada je jedne noći opet padala jaka kiša, pošao sam do Fijumare, ali naprosto nijesam mogao da izađem i prođem kroz gradska vrata i da se domognem uzdignutog mjesta pazara, tako da mi je jedan čovjek ponudio svoju pomoć da me povede kroz kišu koja je lila kao iz kabla. Bistra voda tekla je poprečnim ulicama kao da je iz svih kuća izvirala iz nabujalog brdskog potoka. To nije bila samo Fijumara nego su i ostali izvori i bunari u gradu počeli da se izlivaju usled nadošle vode. I oko pazara je sve bilo poplavljeno. Fijumara je izvirala na sasvim drugom mjestu. Iz velike živopisne klisure, kao i na drugim mjestima, kuljala je voda, a na mnogim mjestima, koja su inače suva i bezvodna, naprosto su proradili do tada nevidljivi izvori. – U cijeloj Dalmaciji nije rijetka pojava da povremeno dolazi do pravih poplava, a da onda opet nastupe periodi suše i nestašice vode.
Sasvim drugačije stoje stvari sa drugim izvorom kod Kotora, sa takozvanim Gurdićem, koji izvire tik ispred južnih gradskih vrata, kod Vrata od Gurdića (Porta di Gordiccio). I tu izvire ogromna masa vode iz jedne špilje, ali se ona ne uliva u more nego se stropoštava u bezdane dubine, tako da se masa slatke vode može prepoznati na površini vrtloga. Taj vrtlog se nalazi kraj same obale i zidina grada i omeđen je stjenovitom obalom kao kakav bazen. To je jedno veoma duboko ždrijelo, a po nekima njegova dubina iznosi oko stotinu duži. Voda je tu stalno uzburkana i ključa kao u kakvom kazanu, a čini se da tu ima slatke vode u znatnim količinama. Kažu da se ponekad, poslije dugih i jakih kiša, voda u sredini kazana tako uzburka, da se čini da će se pretvoriti u vodoskok. (...)
Iako je Kotor malo mjesto, on prijatelju istorije i umjetnosti ima da ponudi zanimljive stvari, koje u svakom slučaju zaslužuju pažnju. U njegovim arhivima, u koje sam zavirio, pohranjeni su, nema sumnje, dokumenti koji su od značaja za istoriju Mletaka, Crnogoraca i njihovih susjeda. – Nijesu nezanimljive ni njegove crkve, naročito katolička katedrala, crkva sv.Tripuna, sveca-zaštitnika Kotora, jedno lijepo zdanje sa slikama i mermernim oltarom, koji je na mene ostavio utisak kopije glavnog oltara u Markovoj crkvi u Mlecima.
Međutim, isto tako bi se moglo reći da su i žitelji nešto kao kopija ili kolonija Mlečana, koji su ovdje u svakom slučaju izmiješani sa Slovenima. Sve se ovdje vremenom italijaniziralo i pomletačilo. Domaći žitelji nemaju neku posebnu nacionalnu nošnju nego se oblače po evropskoj modi. I uz to svi govore italijanski. U tom pogledu stvari stoje nešto drugačije u ostalim mjestima Boke, u kojima žitelji imaju svoje posebne nošnje, ali se, mada većinom razumiju italijanski, u porodici uvijek govore slovenski (srpski).
U kolikoj mjeri u Kotoru preovlađuje italijanski, o tome možda najbolje može da posvjedoči činjenica da sam sreo dva učena gospodina koji su tamo već dugo nastanjeni, a ne znaju ni riječ ilirski, iako su imali ilirska porodična imena, što je, nema sumnje, ukazivalo na njihovo slovensko porijeklo. U tom pogledu, rekao bih, Herceg Novi najviše liči na glavni grad.
(NASTAVIĆE SE)